Ako pitate bilo kog ljekara – DETOKSIKACIJA, onako kako je u svojim reklamama predstavljaju prodavci raznih čudesnih proizvoda i usluga – ne postoji. Nije moguće da u nešto uronite noge, da nešto stavite na tabane, ili popijete čudesni napitak od đumbira, i to vam očisti otrove u organizmu. Za sve što unesemo u sebe a potencijalno je toksično – pobrinuće se naša jetra. Da nije tako, umrli bismo, prije nego bismo stigli do spasonosnog lavora da umočimo noge. Jer toksini, ili otrovi – ubijaju.
Jedina detoksikacija je ona na VMA – potpuno ispiranje želuca, i ne dao vam Bog da tamo dospijete, to je takođe pitanje života i smrti.
Međutim, postoje opasne materije koje unosimo, prvenstveno konzumiranjem alkohola, cigareta i šećera – koje u tim dozama nisu toksične ( mada postoje doze koje će vas strpati u drugi pasus ovog teksta), ali uzrokuju poremećaje funkcionisanja na ćelijskom nivou, prave mnoge sitne kvarove i to su takozvani rizici – mlad organizam se sa njima bori uspješnije, ali u većim količinama i na duže staze zaista uzrokuju da se negdje nešto “pokvari” i kasnije uzrokuje bolest.
Ono što se kaže “umjereno”, odnosi se upravo na to – na mogućnost organizma da to smeće uredno čisti. Ali, ne treba se na to kladiti, i najbolje je izbjeći. Što bi rekao naš narod: nemoj pa se ne boj!
Lijekovi (medikamenti) djeluju na molekulskom nivou, i tu je njihova glavna slabost. Jer, isti molekul možemo naći i u želucu, ali i u mozgu ili srcu, pa otud sav onaj spisak nuspojava i kontraindikacija – to je zapravo sporedno djelovanje na neki organ koji ne liječimo time, ali ima iste takve molekule (ovo sam baš uprostila), pa se lijek prepisuje onda kad se zaključi da je korist za liječeni organ veća od potencijalne štete na drugim mjestima. Zato ne treba biti sam svoj doktor i farmaceut.
Moderna nauka (mada su i ova otkrića stara već pedesetak godina), došla je do saznanja da se naši živototvorni procesi zapravo odvijaju na nivou najsitnijih, subatomskih čestica, na koje se djeluje onim što one razumiju, a to su elektromagnetski impulsi. Misao je takav impuls. Ovim ne želim reći da se treba liječiti mislima – nikad ne umanjujem značaj medicine, već da misli imaju velikog udjela u tome kako će naš organizam funkcionisati.
Ono što je problem je što su negativne i neprijatne misli puno jačeg intenziteta nego one prijatne. Djelovanje misli na zdravlje može se vrlo lako primjetiti, i zato se često kad se neko razboli kaže: sve je to od stresa! I tu zaista ima puno istine. Ponekad je to i cijela istina.
Ali, kako upravljati mislima, i može li se to uopšte? Može, i postoje razne metode. Nekad je to bilo rezervisano za jogije i tibetanske monahe, vjerovalo se da samo oni mogu dostići taj nivo. Iako su propovjednici i podvižnici svih religija upravo govorili da je to jednostavno i svima dostupno, iz nekog razloga se oko kontrole vlastitih misli napravila velika misterija.
Lično predlažem jednostavne metode Ekarta Tola i Frenka Kinsloua, jer njima ne možete naškoditi sebi. Radi se o laganim vježbama “zaustavljanja” misli, pronalaženje tog procjepa među mislima koji nam pokazuje da mi nismo naš um, tj. da postojimo i kad ne mislimo, a zatim postavljanje u ulogu “posmatrača”. Kad smo prisutni u sadašnjem trenutku (jer on jedini postoji), mi posmatramo naše misli kako nailaze i prolaze, i nakon nekog vremena one prestaju da nas kontrolišu – mi kontrolišemo njih. Nije isto kad nas obuzmu misli o neprijatnom događaju iz prošlosti, pa ga opet i opet iznova preživljavamo (i stalno doživljavamo istu bol, a taj događaj više ne postoji), ili kad smo svjesni: ah, evo je opet misao o onome! Neka je, proći će. Slično je i za budućnost, vrtimo beskrajne, i usljed našeg straha najčešće negativne scenarije budućih događaja, koji se još nisu desili, niti možemo znati išta o njima, ali doživljavamo stres unaprijed, i pritom propuštamo jedini stvarni trenutak, a to je sadašnji.
Potrebno je samo što češće podsjetiti sebe na sadašnji trenutak, i uživjeti se u njega, posmatrati oko sebe šta se dešava, i tad neće biti prostora u umu za druge misli, a ako one ipak naiđu, odmah se staviti u ulogu “posmatrača misli” . Vidite misao, prepoznajte je, dopustite da se pojavi, i nježno je ispratite. Ukoliko izazove emocije, i njih prihvatite, sjetite se uvijek da na mentalnom nivou ono protiv čega se borimo steže nas još jače. Nemojte se obeshrabriti ako vam ne uspije odmah, naš um i ego su godinama imali vlast nad nama, neće se tako lako predati. Možda će vam u početku trebati mala pomoć, ali vježba je najvažnija. Vjerujte mi na riječ, ovo je prvi korak u mentalnoj higijeni, ali i na putu ka zdravijem tijelu.