Sve čega je previše, počinje da vuče u svoju suprotnost. Ili, kako kaže Nebojša Jovanović: Tamo gdje je nečega previše, znači da negdje drugdje ima premalo.
Svjedoci smo raznih talasa u popularnoj psihologiji ( ne znam šta bi i ovo značilo, da li to implicira da postoji neka „nepopularna“, ali ajde), pa tako smo imali imperativ pozitivnog mišljenja, imperativ odbacivanja tuđeg mišljenja, pa afirmacije, a jedan od čestih je imperativ napuštanja zone komfora i promjena.
Promjena je, bez svake sumnje osnova za svaki razvoj, kako pojedinca tako i društva. Bez promjene zapravo ničega ne bi bilo. I zato je važna i neophodna.
Međutim, baš zato što je važna, i što nas vodi razvoju, ona mora biti željena i promišljena. Promjena samo radi promjene može isto tako biti i promjena na gore – a to nikom nije cilj.
Često ćemo čuti: Moraš nešto da promijeniš!
Na ovo, svaka zdrava osoba će, barem u podsvijesti pomisliti: Ništa ja ne moram! Ali oni slabiji i pometeni, osjećaće se da je ovo naredba, i možda zaista krenuti …. negdje… u nešto …promjene radi.
Dakle, ni motivator, ni kouč, ni roditelj ni prijatelj, ne treba vas nagovarati na promjenu jer je to njegov zaključak. Promjenu treba, svako za sebe, željeti, osmisliti, pa i planirati.
Ako već ne želimo biti u tački u kojoj jesmo, valjalo bi da osim želje da se iz nje maknemo, imamo i neku predstavu gdje bismo željeli biti. Samo ako znamo gdje je „tačka B“ , možemo krenuti prema njoj. U protivnom, naše promjene će biti kao nekontrolisano presjedanje iz autobusa u autobus, iz voza u voz. To će nam najčešće uzeti životnu energiju, vrijeme i novac, a ni jednu destinaciju nećemo prepoznati kao svoju. Ako vjerujete da u ovoj metafori postoji i nešto kao srećna okolnost, na primjer da se zaista iskrcamo na mjestu koje će nam se svidjeti, neću vam proturiječiti, ali to je u domenu vjerovatnoće koliko i dobitak premije na lutriji.
Zona komfora nije neka zatvorena prostorija sa tihom muzikom bez pRozora. To je naša stvarnost u kojoj, iako možda nije sve potaman, mi se osjećamo sigurno, jer nam je poznata. Iskoračiti iz zone komfora je danas jako moderno, bez svake sumnje – a ako pritom znamo i kuda idemo i šta nam to, barem u obrisima, nosi ili može donijeti – to postaje i jako korisno. Ukoliko ne znamo, biva kao i sve što je moderno – na kraju shvatimo da smo platili puno više nego što vrijedi i da smo se, narodski rečeno – zeznuli.
Dakle, put je ovakav: Osjetim da mi je ovdje loše, da ne želim živjeti ovako, da mogu više i bolje. Odlučim da je vrijeme da nešto promijenim. Razmišljam o alternativama, stavljam ih na papir, popisujem rizike, potencijalne prepreke, sve ono čega se odričem, i zašto me boli da se toga odreknem, koji je rizik, i isplati li se rizikovati. Sve je ovo proces koji ima svoja pravila i dinamiku i obučen kouč vam može pomoći da ga lakše prođete.
Tek ovako promišljena i razrađena promjena će imati razvojni efekat. Čak i ako ne uspijemo, ako smo dobro markirali put, biće nam lakše da se negdje i predomislimo, ili izaberemo alternativni pravac, ili čak novi cilj. Jer cilj koji imamo je onaj anestetik koji obezbjeđuje da ne osjećamo bol od napuštanja zone komfora.
Kako prepoznati maskirane savjete
U osmišljavanju promjene, često ćemo, kao i u njenoj inicijalizaciji, imati „savjetnike“. Ja od savjetnika priznajem samo one koji nas mnogo vole, najčešće su to roditelji, jer oni će, ukoliko su to dobri i stabilni roditelji, znati kako da pruže podršku, prenesu iskustva, a da nam pritom ne uništavaju slobodu izbora.
Pravi i koristan savjet nikad neće doći u formi gotovog rješenja šta treba da uradimo sa našim životom (napusti posao, razvedi se, preseli se na more, idi u inostranstvo, prodaj auto, podigni kredit – jednom se živi ) , već će vas sagovornik slušati i podijeliti sa vama svoje mišljenje i iskustvo samo ako ga od njega tražite.
Ponekad ljudi dijele savjete iz najbolje namjere, ali i na tome se treba uljudno zahvaliti . Prikriveni savjeti kao „ne bih da ti dijelim savjete, ali mislim da treba da …“ , „da sam na tvom mjest ja bih …“, „što više razmišljaš biće ti teže, presijeci to …“ i dalje su savjeti koji su u stvari nagovaranje na određenu akciju koja bi toj osobi bila adekvatna da je na vašem mjestu (ali ona nije na vašem mjestu, i drugo, često nam ljudi savjetuju nešto za šta oni sami nemaju hrabrosti, a podsvijesno žele).
Pravo vrijeme za promjenu
Često ono vrijeme kad se osjećate loše, ili ste u nekoj neprilici – nije baš pravo vrijeme za radikalnu promjenu. Negativne životne okolnosti troše naše resurse i nije dobro donositi životne odluke u afektu.
Evo, primjer iz prve ruke:
Slomila sam nogu, operisana sam, ne mogu se kretati i na dužem sam bolovanju, pri čemu mi je plata mnogo niža. Takođe, ne mogu da zaradim novac na alternativne načine jer i to zahtijeva kretanje. Fiksni rashodi su mi veći od trenutnih primanja. Istovremeno, dešava mi se veliki i skup kvar na automobilu. Kćerka se isto razboljeva i jedva postiže da završi sve svoje i moje obaveze. Muž mi je u inostranstvu na radu i nedostaje mi. Stan mi je u haosu.
Sasvim je normalno da u ovoj situaciji budem anksiozna i da se na momente ponašam neurotično, da nemam konstantnu motivaciju i snagu (tijelo se ipak troši i na zacijeljivanje rane). To ne znači da sam psihički oboljela, već samo da imam tipične ljudske reakcije na dati kontekst. Mi smo uvijek u interakciji sa okolnostima, nemoguće je da nas ne dirnu, razlika je samo da li pritom imamo potrebe i želje (racionalno) ili zahtjeve (iracionalno).
Neko ko bi došao kod mene u nekoj od mojih minus faza, mogao bi reći: Ti pod hitno moraš da promijeniš nešto!
Ja kažem: Mijenjam. Počela sam da ustajem i radim vježbe. Odlučila sam da mi auto ne bude preokupacija, može se živjeti i bez kola. Čujem se sa mužem svaki dan, i to u vrijeme kad sam najbolje raspoložena . Učim stvari koje će mi, jednog dana, a tad ću već hodati, moći donijeti dodatne prihode. Napravila sam detaljan plan štednje. Planiram kad prohodam da raščistim ormare.
Ali moj savjetnik ne odustaje: Ne to! Ti moraš nešto OZBILJNO da promijeniš! Ne može više ovako!
I to je to. Bolje da sam odmah rekla „dobro“ , i promijenila temu.
Nije svaki trenutak za velike promjene i jako je važno ne srljati, a uvijek možemo osmisliti neke male, dok ne ojačamo dovoljno i ne pripremimo teren za veći korak.
Želim vam da se mijenjate na bolje. Da se mijenjate PAMETNO i RAZVOJNO!