Trebalo je da se u naslovu pominje „matematika“, ali sam se u zadnji čas sjetila da bi mi ostalo jako malo čitalaca onda. A i ne radi se o matematici. Zapravo rijetko se radi o matematici, a opet, bez nje ne može da se objasni svijet. Pa ni ljubav. Ona pogotovo.
Jedna od opasnijih tradicionalnih zabluda, prosijava iz meni lično izuzetno iritantnih pojmova „bolja polovina“ , „ljepša polovina“ …
Tradicionalno shvatanje braka – mada izbjegavam podjelu na tradicionalno i moderno, da ne dođe do simplifikacije da je sve tradicionalno loše a moderno dobro (ili čak obrnuto!) prije bih to nazvala neosviješteno i osviješteno – navodi nas na to da ljudi u brak ili vezu stupaju kao nekakve „polovine“ nečega.
Interesantno je da ista ta tradicija riječ „pola“ često dodaje nekoj riječi i izrazu da bi se upravo naglasio neki pejorativni smisao ili izazvalo sažaljenje ( pola-čoek, upolovačiti, polovno …).
Slijedeći kruto sagledane seksualne uloge, promoviše se da su bračni partneri cjelina samo ako se dvije polovine – saberu! Dakle, jedina operacija koja tu može napraviti barem jedno cijelo je sabiranje, dodavanje.
Ako bismo upotrijebili množenje – što je prirodnije i logičnije, jer ljudi nisu brojevi da ih sabiramo niti jabuke da ih prepolovimo – dobili bismo , ne samo manje od cijelog, nego i manje od pola – jednu četvrtinu!
Ali, da ne ulazim duboko u matematiku, zaigraću se, ostanimo na uvriježenom mišljenju da se partneri sabiraju u novu cjelinu.
Onda, mogu li dva polubića stvoriti funkcionalnu cjelinu?
Jedino ako su tako savršene polovine da se uklapaju na način da svako ima upravo ono što drugom nedostaje, i da će tačka spajanja biti hirurški precizna, bez oštećenja.
Da li je moguće naći takve dvije osobe? I tako ih zalijepiti? Jedino ako će svaka od njih uspješno i u potpunosti ispunjavati potrebe one druge.
Dakle, dolazimo do rješenja: može, ako u igri nisu i sopstvene želje i potrebe, odnosno ako nijedna polovina nije okrenuta sebi. Zapravo, zamislite sad da svaka ta sirota polovina ima i onaj unutrašnji dio sebe, koji nije u stanju da podijeli, jer te potrebe ne prepoznaje i ne razumije druga osoba. Tad osoba u vezu daje i manje od polovine, daje neku četvrtinu sebe. To znači da u realnosti imamo čak manje od cijelog kad udružimo takve dvije osobe. Cjelina je manja nego što je svako od njih bio ponaosob, prije nego uđoše u nesrećno sabiranje zvano emotivna veza.
Nadam se da je već svima jasno da ovo ne postoji, i da se ljudi ne „prepolavljaju“. Ili to ipak činimo? I kako to radimo?
U startu, svako od nas je cijela osoba. Ulaskom u vezu, rigidna pravila nas uče da sad odjednom postajemo „pola“ nečega. U startu ostavljamo ispred vrata sve one naše osobine i podličnosti koje bi mogle biti nepoželjne, ostavljamo svoju želju za slobodom, za samoćom, za individualnim mišljenjem … i tako nenaoružani, gdje možemo upasti nego – u zamku.
Zdrava veza sastoji se od dvije cijele osobe. Ako ih saberemo, stoje jedna pored druge, dvije osobe. Ako ih pomnožimo, dobijemo jednu novu cjelinu, novi sistem, novu matricu.
U zdravom odnosu, svaka osoba je vezana željom, a ne potrebom. Dva cijela bića koji čuvaju cjelovitost jedni drugih dolaze zajedno i rastu da bi čuvali drugog. Svako od njih daje drugom prostor (samoću) da raste. Svako pomaže drugom da raste odustajanjem od kontrole, kritike, krivice i prosuđivanja. U takvom prostoru bez sudova, svako je slobodan da koristi pet sloboda. U zdravoj vezi, takve slobode (koje zaista znače da se voli bezuslovno) dozvoljavaju svakom partneru da bezuslovno prihvati najprije sebe.
Bezuslovno samoprihvatanje je kraljevski put ka cjelovitosti.
Sa druge strane, uslovljavanja, moranja i trebanja uslovne ljubavi postaju unutrašnji aršini koji uzrokuju cijepanje i otuđenje od sebe. Unutrašnje bitke i razgovori sa sobom obezbjeđuju stanje stalne borbe. Sama egzistencija je više problematična nego spontana. Sve se razmatra. „Trebam li“ ili „ne bi trebalo“ ponavlja se kao pokvarena ploča . Sopstvo se gubi u unutrašnjem dijalogu. Kao da čovjek bukvalno stoji pored svog selfa. Ovo je dobra slika disfunkcije.
I za kraj, nije tradicija nužno nazadna . Narod ima poslovica za svaki stav, i ovako i onako. Nekad i veoma lucidnih.
Sjetite se da se za nekoga ko je svoj, stamen, nepokolobljiv, kome ništa ne fali kaže: ne može mu se ni pera odbiti!
E, takvi treba da budemo. Sami ili u vezi – ali uvijek cijeli, sa svim svojim perjem na sebi. Da možemo da raširimo krila koja mogu da polete, da zaklone, da ugriju i da očaraju.