Da li je površnost bolest novog doba? Da li su nove generacije površne? Da li društvo može biti površno? Jesu li površne veze novi socijalni fenomen?
Ja se uvijek protivim generalizacijama, i smatram da svaka socijalna pojava i/ili ljudska osobina ima smisao, ali i referentnu mjeru i okvir. Istina je da su se svi ljudski socijalni mehanizmi zapravo razvili kao obrambeni u trenucima kad je neki pritisak postajao prevelik.
Površnost je najčešće ono za šta roditelji optužuju djecu, šefovi zaposlene, starije generacije mlade. Ponekad su te optužbe bez osnova jer novi stil života donosi i nova sredstva, i ponekad zaista nema potrebe za suvišnim detaljisanjem i zaranjanjem u dubinu.
Navešću jedan primjer. Za najobičniji pismeni rad („referat“) iz npr. biologije u osnovnoj školi ja sam morala da odem u gradsku biblioteku, uzmem nekoliko enciklopedija, odem u čitaonicu jer se te knjige nisu iznosile i prepišem gomilu toga. Onda kad dođem kući opet to prepisujem da dobijem smislen tekst, a onda još barem jednom (hemijskom na trgovački papir), za predaju nastavniku.
Danas je to sve nadohvat ruke sa nekoliko klikova i ne znači da su današnja djeca površna, već da koriste ono što je ponuđeno. Ja uopšte ne mislim da me toliko cimanje učinilo boljom ili vrijednijom. Zlonamjerni onda kažu: Šta bi oni da nestane Interneta? Prvo, neće nestati Interneta, bar ne na taj način, i drugo, biblioteka uvijek ostaje izbor.
Procjenjivanje osobe koja gleda tursku seriju površnom takođe je generalizacija. Jer možda je ta osoba čitav dan na važnom i odgovornom poslu i potrebne su joj neke lake teme da odmori mozak.
Kao i mnoge druge pojave, površnost nije ni pozitivna ni negativna samo po sebi, već se procenjuju njeni efekti. A oni su negativni kad površnost postane dominantan životni stil ili osobina.
Mnogi filozofi i psiholozi današnjice slažu se da je za površnost društva kriva konzumentska kultura, gdje se čovjeku zapravo ne dozvoljava da bude bez neke želje, a pošto su i naše želje fabrikovane marketingom, to se čini da ispunjenje stiže odmah. To slijedi nova, veća želja … koja opet nije naš izbor, već nam je nametnuta. Vremenom, čovjek gubi sposobnost da uopšte definiše šta zaista želi, već postaje rob sadržaja na površini, reklama i ponuda. Toliko „besplatnih“ stvari čini da se trud oko nečega čini potpuno izlišnim, zašto razmišljati da li mi nešto treba, kad je to već ovdje! Lako zaboravljamo važnu činjenicu: kad je nešto besplatno – mi smo roba!
Ne radi se samo o materijalnim, već i o raznim „duhovnim“ dobrima – čovjek je svakodnevno zasut, i to tom brzinom da se ne stigne pitati da li je to uopšte tražio. U takvom okruženju lako se razvija „sad i odmah“ navika – nismo sposobni bilo šta da čekamo, ne možemo istrpiti da ne dobijemo, a da bismo izbjegli frustraciju, taj osjećaj nepodnošljivog neispunjenja, jednostavno zamijenimo želju. To je jednostavno, jer u pravilu je ta želja, budući fabrikovana, plitko posađena, i lako se zamijeni drugom. Za pravu želju iz srca treba i truda i emocija – a rezultat neizvjestan. Zašto se onda izlagati tome, kad je svijet pun želja koje se ispunjavaju odmah.
Jasna je opasnost ovakve situacije. Ali ona nije bezizlazna. Nije uvijek lako preuzeti odgovornost za svoj život, ali je neophodno. Nisu rijetki slučajevi odlaska iz grada na selo, praktikovanja aktivnog odmora u prirodi, povratak tradiciji, što znači da i pored naučnika koji se društvom bave postoje i pojedinci čije su živototvorne funkcije očuvane i funkcionalne. Dovoljno je zapitati se ponekad: Da li mi treba sve ovo? Šta je to što ja zaista želim? Mogu li nastaviti dalje ako ne dobijem sve? Ima li života i nakon neispunjene želje? Praktične metode fokusiranja na sadašnji trenutak i obraćanja pažnje na misli s ciljem njihovog uklanjanja, ovdje mogu biti jako korisne.
Površnost u poslu je često uzrokovana nemotivisanošću i lošom organizacijom, ali i nedostatkom radnih navika. Dok se za ovo drugo može tražiti uzrok u porodici (ali svaka navika se može promijeniti ako se na tome radi i to je dobra vijest!), prvi uzrok je češći i slojevitiji. Ukoliko je izvor motivacije u nama, i ukoliko smo postigli da se motivišemo, definisali svoj cilj i oduševili se njime, nije dovoljno da se brzopleto posvetimo ispunjenju, bez plana i organizacije. To najčešće vodi „sagorjevanju“ u vlastitoj želji da sve bude brzo. Čovjek mora biti spreman na prepreke, i djelovanje uprkos njima. Na početku ništa ne ide glatko. Ovakva površnost liječi se iskustvom . Ukoliko je izvor naše motivacije neko drugi, onda naša površnost zapravo postaje njegov problem. Međutim, teško je npr. šefu objasniti da su radnici površni jer ih on nije motivisao, pa dok on to ne shvati, a prije nego što izgubite posao, potrudite se da pronađete dodatnu motivaciju ( na primjer: ovaj posao mi plaća račune!).
Površnost u odnosima je nešto što najčešće ukazuje na strah od vezivanja ili pretjeranog otvaranja pred drugima. Ovakva površnost je zapravo rascjepkavanje odnosa na sitne djeliće. Time se dobija pražnjenje tenzije kroz „veliki broj sitnih rupica”, na više kanala, od kojih ni jedan nema dovoljan značaj. To je strategija „od svega po malo, ni od čega dovoljno“. Osoba se ne vezuje, ne razvija se intenzitet vezanosti koji bi doveo do snažnih emocija ljubavi i mržnje, pa se tako izbjegava i konflikt ambivalencije (N.Jovanović, O.L.I. integrativni psihodinamski pristup). Često se kod ovakvih osoba vidi sličan pristup i u ostalim oblastima života, to su osobe koje započinju mnogo toga , ali ništa ne završavaju, i čija su oduševljenja kratkog daha. Stalno su „pretrpani“ nekim aktivnostima, ali zapravo se ne udubljuju ni u jednu.
Postoji i suprotnost površnosti, a to je pretjerana detaljnost i perfekcionizam, ulaganje previše napora u svaki, čak i jednostavni zadatak, preispitivanje i davanje suvišnog značaja.
Zdrava, funkcionalna osoba je u stanju da odvoji vlastite želje i potrebe od nametnutih, ima razvijenu toleranciju na frustraciju (svjesna je da u životu nije uvijek kako poželimo i ne pravi dramu od neispunjenja i neuspjeha), ima kapacitete da donese odluku da li želi da bude u nekom odnosu ili ne. Ne sabotira sebe započinjanjem raznih aktivnosti, odlaganjem, preuveličavanjem – ima mjeru u tome da svoje napore uskladi sa ciljem: ni previše ni premalo – taman onoliko koliko je potrebno.