Zamislite maskembal. Onaj u Veneciji, na primjer. Motiv maskembala i maskiranih ljudi čest je u filmovima i literaturi, a maskembali sve više postaju dio društvenog života čak i tamo gdje ne postoji tradicija.
Šta se desi sa čovjekom kad stavi masku? Da li postaje neko drugi? Ili mu to prerušavanje daje određenu iluziju anonimnosti koja mu pomaže da se oslobodi, i postane više ono što jeste?
Istraživanja pokazuju da ljudi pod maskama počinju da ispoljavaju svoje pravo ja. Vjerovatno je u tome i simbolika maskembala, da se ljudi tim vidom anonimnosti oslobode, a samim tim i više zabave i opuste puštajući na volju svojoj pravoj prirodi.
Šta se desi kad se ta maska skine? Da li postajem manje “ja”, sad kad više nema anonimnosti, kako se moje “ja” osjeća kad je ogoljeno?
Zapravo, nikad nismo bez maske. Svakodnevno nosimo maske, ali one nisu tako očigledne kao one venecijanske. I one ne služe otkrivanju pravog ja, već njegovom zamagljivanju. To su socijalne maske, njima ne skrivamo lice, već iskrivljujemo svoj socijalni nastup. One nam pomažu da vršimo svoje društvene funkcije, i čini nam se da su korisne, međutim istina nije baš uvijek takva, socijalne maske često zapravo slabe našu poziciju.
Radi se o tome da ih skinemo, i da naučimo živjeti bez njih.
Šta je to uzrokovalo da ljudi počnu da nose socijalne maske i prikrivaju svoje pravo ja? Uzroci toga leže u:
- osjećaju nesigurnosti (nisam savršen i znam to, ne želim da drugi saznaju za moje slabosti, niko me neće voljeti ako sazna za moje mane)
- socijalna “pravila” ponašanja (očekivano ponašanje u društvu – npr. sramota je plakati)
- vlastita percepcija “normalnog” ponašanja (ovo je nešto što su naša uvjerenja, i problem je kad su ona limitirajuća)
- traženje potvrde i prihvatanja (želimo da se uklopimo, odredimo dopadljiv model, a onda se ponašamo u skladu sa njim vjerujući da će to donijeti prihvatanje i potvrdu vrijednosti)
Postoje situacije kad na kraće staze socijalne maske mogu biti dobre, na primjer kad nije adekvatno da pokažemo bijes, već se suzdržimo i ostanemo ljubazni. Nadalje, često nam pomažu da u teškim trenucima ne uništimo svoj život drogom, alkoholom ili promiskuitetnim ponašanjem.
Dakle, ne treba ih odbacivati, već im treba pronaći mjeru. Ja sam uvijek zagovornik teze da Bog ništa nije stvorio uzalud. Priroda ne pravi greške.
A sad malo o situacijama kad naše socijalne maske rade protiv nas.
Najčešća je kognitivna disonanca. To je situacija psihičke nelagode usljed unutrašnjeg konflikta kad se u čovjeku suprostavlja više vjerovanja, dobija oprečne informacije, a najčešće je to sukob nekog uvjerenja i realne situacije odnosno zahtijevanog ponašanja. U toj situaciji često umjesto ponašanja, mi prilagođavamo uvjerenja, odnosno naše vrijednosti, a nekad to nije koristan izbor. U svakom slučaju, i djelovanje protivno uvjerenjima, i promjena vrijednosti pod pritiskom čini čovjeka podijeljenim. Ako to potraje, i ako čovjek duže vrijeme radi stvari koje ne želi, ili ne radi stvari koje želi on gubi svoju samouvjerenost.
Nošenje socijalne maske zahtijeva energiju, nemoguće se opustiti, i postoji stalni pritisak „igranja uloge“.
Nošenje socijalne maske koči nas u povezivanju sa drugim ljudima, jer uvijek postoji distanca između nas i drugih. Zapravo, socijalna maska tjera čovjeka da se umiljava ljudima, ali pogrešnim ljudima! Ako čovjek ne izražava svoje pravo ja, a sve u cilju da se nekom određenom svidi, ostaće puno ljudi koji ga neće ni primjetiti, ili će ih čak i odbiti. Među tim ljudima upravo su oni koji odgovaraju njegovoj pravoj ličnosti, i koji bi bili privučeni da je pokazao svoju pravu prirodu. Kakva ironija … Pa, budući da se nikad ne možemo svidjeti svima, najbolje je da budemo ono što zaista jesmo, i tada ćemo privući u svoj život sebi kompatibilne osobe. Sa takvim osobama mogući su trajniji kontakti i dublje veze, za razliku od onih koje privučemo maskom – takvi odnosi nemaju pravu kompatibilnost, površni su i kratkotrajni.
Bitno je, takođe, da se socijalna maska ne pomiješa sa socijalnim kontekstom. Na primjer, ja imam socijalne kontekste u kojima imam ulogu majke, kćerke, supruge, predavača, zaposlenog, šefa … i ne ponašam se potpuno identično u svakoj od uloga. Ali uvijek sam ja – to je samo različit socijalni kontekst.
Za provjeru da li nosimo socijalnu masku, ili smo samo prilagođeni socijalnom kontekstu koriste se tri pitanja:
- Da li razumijem okvir u kom djelujem?
Odgovor na ovo pitanje daće nam ideju o tome da li se ponašamo na odgovarajući način. Na primjer, ako je okvir sastanak sa simpatijom, onda će i govor tijela i boja glasa i rječnik biti prilagođen tome, za razliku od situacije u kojoj na primjer polažemo ispit. Ako ponašanje iz prve situacije koristimo kad polažemo ispit – eto dokaza o nošenju socijalne maske!
- Da li se osjećam „isključeno“ ?
Ovo je najbolji dokaz da postoji kognitivna disonanca. Ma koliko da se trudi, čovjek se osjeća odsječen, izopšten, nikako da uhvati „talasnu dužinu“.
- Hoću li se kajati kasnije?
Ljudi uglavnom znaju kad za neku svoju akciju mogu zažaliti kasnije. To moguće žaljenje svjedoči o socijalnoj maski. Da li da dobacim koleginici kompliment u prolazu? Da li da izađem u sred noći i posmatram zvijezde? Odgovor je isti: – Ako misliš da se nećeš pokajati kasnije – uradi to.
Kako skinuti socijalnu masku? Iako može djelovati lako – samo se ponašati prirodno – ovo je zapravo veliki izazov. Ljudi koji su dugo nosili socijalnu masku, bez nje se mogu sjećati strano sami sebi. Srećom, postoje tehnike koje u tome pomažu:
- Šta volim kod sebe? Pogledati sebe, svoja znanja, vještine, navike, izgled, pojavu. Napisati listu svih stvari koje se nama sviđaju kod nas, i stalno se podsjećati kako smo zapravo sjajna osoba.
- Prihvatiti sebe. Osoba kakva sam sad je sasvim OK. Imam dobrih i loših strana, ali svako ih ima. Prihvaćam i jedne i druge, jer sam jedinstvena. Čak iako to drugi sad ne vide nije važno. Postoje osobe kojima će se svidjeti.
- Prestati osuđivati druge ljude. Svaki sud o drugima se vrati onom koji sudi. „Ne sudi da ti se ne bi sudilo“. Objašnjeno odavno. Nego, zaboravimo ponekad.
- Izaći iz svoje zone komfora. Stari kauč ti se čini udobniji jer si navikao na njega, ali ne okreći leđa novom, modernijem, ljepšem, a vjerovatno i udobnijem – samo treba pristati na promjenu. Tako je i sa ponašanjem. Izlazim i zakoračiću u svijet kao prava ja, pokazaću svoje lice i svoju prirodu. Biće malo teško i nelagodno isprva, ali to prolazi. Rezultat je vrijedan toga.
- Shvatiti da nisam jedina osoba sa problemima. Koliko puta ste čuli: „ali, moja situacija je posebna“. Ničija nije, odbacite glupe isprike i suočite se sa tim da za svaki problem postoji rješenje. Dobra vježba je posmatrati ljude na javnom mjestu, i shvatati da svako od njih ima životnu priču, neke izazove sa kojima se upravo suočava. Zamišljati se u njihovim ulogama.
I na kraju, riječ o onima koji, doduše, ne nose socijalnu masku, ali idu u drugu krajnost: njihov život je svima otvorena knjiga. Do detalja. Do malih, sitnih, nepotrebnih i nikom interesantnih detalja. Za njih savjet: zapitajte se češće o socijalnom kontekstu, odnosno okviru u kom se krećete, i ko su ljudi sa kojima možete pričati o određenim temama. Normalno je svoje najdublje emocije podijeliti sa majkom, sestrom, … ali konduktera u vozu to zaista ne zanima!
Za kraj, važno je znati: koliko god mislite da vam pristaje socijalna maska i da ste se srodili s njom – ta osoba koju glumite niste vi. Ako to radite predugo, može se desiti da se negdje zagubi put koji vodi prema vašoj pravoj ličnosti. Ne zaboravite nikad da iako skidanje socijalne maske zahtijeva trud, njeno nošenje je gore: uništava samapouzdanje, crpi energiju, i sprečava vas da upoznate srodne duše.