Da li je trka za superiornošću recept za uspjeh ili ubica sreće? Na prvi pogled moglo bi se reći da dostizanje superiornosti može da nas učini srećnim. Ali, postoji li uopšte nešto kao „dostizanje superiornosti“, ili samo ostajemo zaglavljeni jureći je?
Naime, to podrazumijeva stalno upoređivanje sebe sa drugim ljudima u tome kako smo bogati, lijepi, poznati, moćni, talentovani, pametni, uspješni, i želju da se bude bolji od svih ostalih u ovome ili onome. To nas dovodi u zamku zavisnosti od mišljenja drugih, i ukoliko izostane vidljiv rezultat i željena potvrda okoline bivamo povređeni i frustrirani. A to je gotovo redovno, jer uvijek će neko biti bolji, ljepši, uspješniji. To se zove zamka superiornosti.
Kako god, činjenica je da je trka za superiornošću nešto što ljudi rade nagonski, iz više razloga:
Dakle, prvi veliki razlog zašto želimo superiornost je da dobijemo odobravanje drugih. Kada smo prvi u klasi ili pobijedimo, svi oko nas, naši roditelji, mentori, učitelji, kao da nas vole više. Oni nam govore: „ponosan sam na tebe“, „stvarno ti se divim“, ili „ne znam kako si to uradio, ti si tako talentovan“. Superiornost izaziva divljenje drugih ljudi, i to je jedan od razloga zašto tražimo superiornost. Ali to nije jedini razlog. Tokom vremena, počinjemo više da se poštujemo, više volimo sebe kad smo superiorniji od drugih. Čak i ako nema nikog da nas potapše po ramenu i čestita nam, osjećamo se dobro kad pobijedimo. Drugim riječima, činjenica je da je naše samopoštovanje povezano s tim koliko smo bolji ili lošiji u odnosu na druge ljude, i to je još jedan razlog zašto tražimo superiornost. Postoji i treći razlog. To je zato što nam govori da napredujemo ka nečemu što je veoma važno za nas. Dostizanje majstorstva u nekoj oblasti na primjer. Mnogi psiholozi teorije samoodređenja, ističu da je majstorstvo jedan od naših najvažnijih ciljeva. Svi smo srećni kad znamo da radimo nešto jako, jako dobro. Ali kako možemo znati da nam nešto dobro ide? Jedan od načina, a to može zapravo biti najčešći način, je opet, poredeći sebe sa drugim ljudima. Dakle, ako bismo bili na pustom ostrvu, bez mogućnosti poređenja sa drugim ljudima, ne bismo se mogli uvjeriti u to da napredujemo ka ovladavanju ovog ili onog. Tako da je poređenje sa drugima i znanje da smo superiorniji od njih jedan od najznačajnijih i jasnih načina da znamo da napredujemo u našem najvažnijem cilju, sticanju majstorstva. Pored ova tri razloga trke za superiornošću, tu je i četvrti. Mi tražimo superiornost zbog želje za autonomijom. Kada smo superiorni osjećamo da smo dosegli slobodu da se ponašamo baš kao što smo željeli. To jest, ne osjećamo pritisak da prilagodimo naše ponašanje i odluke tuđim hirovima i ukusima. To je jedan od razloga što gazde misle da imaju veću slobodu i autonomiju da se ponašaju onako kako žele odnosu na njihove inferiorne podređene. Tako ispada da pored majstorstva, samopoštovanja i odobravanja drugih, i autonomija je veliki razlog zašto juriti superiornost.
Imajući u vidu ova četiri razloga, nije ni čudo da mnogi od nas ne samo da teže superiornosti, već to rade sa puno žara. Pitanje je, naravno, kakav uticaj ima jurnjava za superiornošću na naše nivoe sreće?
Razlog zašto se time umanjuje sreća leži takođe u takmičarskom karakteru ove trke. Upoređivanje sa drugima čini da se stalno ponašamo i osjećamo kao na takmičenju, i to poništava svako pravo uživanje i zabavu u našim naporima. Neprestana upoređivanja nas zapravo odvajaju od drugih ljudi, a to umanjuje sreću, jer je povezanost sa drugima bitan element osjećanja sreće. Naprosto, upoređivanje uvijek krije i zavist, a ne može se biti zavidan i srećan u isto vrijeme. Štaviše, istraživanja su pokazala da je zavist veća što nam je osoba s kojom se upoređujemo bliža. To dovodi do rivaliteta u porodici, i opisano je još u drevnoj biblijskoj priči o Kainu i Avelju.
Nadalje, osobe koje se upoređuju s drugima uglavnom postaju materijalisti. Zašto? Zato što je upoređivanje najopipljivije u dimenziji materijalnog. A ko jednom postane materijalista, udaljava se od istinske sreće – jedan od razloga za to je usamljenost.
Sa druge strane, ljudi (pogotovo mladi) se plaše da će ako odustanu od trke za superiornošću njihovi životi biti promašeni i neuspješni. Plaše se da će ako napuste „trku“ ostati bez motivacije za dalje napredovanje i razvoj.
A kakva je zaista veza između želje za uspjehom i trke za superiornošću?
I ovdje postoje interesantna istraživanja, pa je tako Dan Ariely, svjetski stručnjak u oblasti izučavanja ponašanja utvrdio da želja da se čovjek „pokaže“ pred drugima u što boljem izdanju zapravo negativno djeluje na njegove prave sposobnosti. Drugim riječima – velika očekivanja umanjuju sposobnosti, pogotovo kod mentalnih zadataka. Pritisak da se postigne uspjeh može pojačati našu motivaciju, ali dokazano smanjuje naše performanse.
Tajna je u tome da se ne treba odricati želje za uspjehom, ali da se do realizacije tog uspjeha ne stiže kroz trku za superiornošću, takmičenje i želju za potvrdom od drugih, već kroz istinsko uživanje u onom što se radi. Alternativna motivacija za uspjeh zove se dostizanje stanja srećnog zanosa poznatog kao FLOW , i o tome sam već pisala. Dakle, za osjećanje sreće potraga za flow iskustvom je bolji izbor od trke za superiornošću.
Međutim, može se desiti i da praktikujući flow čovjek dosegne majstorstvo, ili uživajući u poslu postigne uspjeh, a onda instiktivno, obasut pažnjom i priznanjem počinje da se takmiči s drugima ili postaje materijalista. A sreća blijedi. To je već pomenuta zamka superiornosti. Mnogi ljudi upadaju u ovu zamku. Krenu srećni, radeći ono što vole i uživaju u tome, ali kad jednom krenu da ubiru plodove svog uspjeha, još ako uz to ide slava, odjednom potpuno izgube nit i smisao.
Da bi se izbjegla ovu zamka, postoje dvije prakse za ublažavanje potrebe za superiornošću. Prva je kada stvari idu loše, na primjer kad krene niz neuspjeha. Druga praksa je kada život ide dobro, kad zaređaju uspjesi. Te prakse su saosjećanje sa sobom (kad stvari krenu loše), i zahvalnost (kad nam ide dobro).
O ovim praksama opširnije u jednom od narednih tekstova … uskoro.