„Ja svima kažem što mislim – pa nek se puše! „
„Kad znam da sam u pravu – ne odustajem.“
„Iskrenost je najveća vrlina. „
„Kažu mi da tjeram mak na konac – ali šta mogu kad znam da sam u pravu“
Da li je ovo zaista pravi način? Šta dobijamo ako saspemo nekom neprijatnu istinu u lice? Šta dobijamo ako se zamjerimo sa bliskim ljudima dokazujući im da smo u pravu? Da li je satisfakcija pobjede „naše istine“ (jer istina je rijetko sasvim objektivna) važnija od činjenice da smo možda povrijedili nekoga i izazvali lošu atmosferu?
Jedna od odlika emotivno inteligentne osobe je i to da umije procijeniti kad je važnije ostati u miru nego biti u pravu. Nije narod uzalud izmislio izreke „ćutanje je zlato“ , „na lakat bi progovorio“, „ne moraš sve vidjeti“ i slične …
Šta u izreci „bolje biti u miru nego u pravu“ znači ono „biti u miru“? To nije samo u smislu ostati pomiren, ne zamjeriti se, već i više od toga: znači i ostati srećan, odnosno ne biti nesrećan. Jer, ako pravdu istjeramo po cijenu da se zbog toga sa nekim zamjerimo, tu nema nikakvog dobitka – ostaje gorko osjećanje da smo možda dobili bitku, ali smo izgubili osobu, a veze sa ljudima su ono što je za našu ličnu sreću važnije nego pojedinačne pobjede u sukobima.
Evo nekoliko primjera:
Osobi koja vam je bliska stalno skrećete pažnju na potrebu da se više kreće, i pozivate je u šetnje, planinarenje, na skijanje. Ona vas uvijek eskivira. Jednog dana se pojavljuje sva oduševljena, i priča kako je srela nekog ko je nagovorio da krene na izlete, i na skijanje. Kaže, sutra kupujem skije! Da li ćete se naduriti i reći: Eto, a kad ti ja pričam isto to, ti me ignorišeš! Kakav si licemjer! Ili ćete biti srećni što se pojavio neko ko je uspio da vašu blisku osobu ipak uvjeri u ono što je bila i vaša želja? Hožete li dozvoliti svom egu da luduje, jer nije poslušala VAS, ili ćete biti srećni jer je nešto za šta ste se trudili sad postignuto? Da li vam je važnije da ste u pravu od dobrobiti vama drage osobe?
Teško? Ajde nešto jednostavnije:
Pretpostavimo da ste na sastanku, i razmatraju se strategije za izlazak iz krize. Vi ste ranije često opominjali da može doći do takve krize, ali vas nisu slušali. Sad se traži rješenje, i vi imate zaista dobrih ideja, ali imaju ih i vaši saradnici. Da li ćete „podići temperaturu“ ponavljajući kako se sve to ne bi ni desilo da su vas slušali, ili ćete se koncentrisati da saslušate predloge vaših saradnika i zajedno riješite situaciju koja se već dogodila?
Ili:
Pretpostavimo da ste prehrambeni tehnolog. Nalazite se u gostima u jednom selu gdje vas časte pršutom koju su dobili na poklon. Iznose vam je kao naročito posluženje, i pritom objašnjavaju kako taj njihov rođak ima specijalni sistem sušenja mesa. Na vrh jezika vam je da kažete da taj sistem nema veze sa životom, i da je zapravo …. Ali čemu to? Samo ćete pokvariti domaćinima trenutak, a ništa nećete promijeniti u svemiru. Uzgred, meso je zaista ukusno …
Najgore je kad ispoljavamo naknadnu pamet ili dovodimo u pitanje nečije ranije odluke. Na primjer u porodici nekog teško bolesnog ili preminulog pričamo o ljekarskim greškama ili nekim načinima kako je to moglo ili trebalo liječiti. Ili pominjemo neke još teže slučajeve. I za to narod ima izreku „ u kući obješenog se ne priča o konopcu“.
Ovakvih primjera je mnogo. Opšte je pravilo da se ne istjeruje pravda tamo gdje postoji vjerovatnoća da neko bude povrijeđen ili se izazove neprijatna situacija, a da pritom ta istina koju govorite neće nikom spasiti život i zdravlje.
Naravno, postoje i situacije kad je potrebno biti na strani istine, pa makar i po cijenu sukoba. Jedna od takvih situacija je kad vidite da neko direktno ugrožava svoj ili tuđi život. Na primjer, ako teško bolesnom donose da pije petrolej kao „provjereni narodni lijek“, tu se zaista treba pobuniti i iznijeti sve argumente – jer petrolej je otrov! Isto tako ako vidite da vam na primjer dijete srlja u nevolju, ili vam je direktno ugrožen integritet ili ličnost.
Druga situacija kad je korisno dozvoliti i nešto poput konflikta je kad imamo raspravu o stvarima koje su nam važne, sa ljudima koji različito misle, ali koje prepoznajemo kao korektne sagovornike. Ovo se onda zove sučeljavanje mišljenja, i korisno je. Ovdje se najbolje može vidjeti razvojna komponenta konflikta. Možda se do kraja i ne složite, ali svako će po nešto da nauči, i razići ćete se kao prijatelji koji samo imaju različita mišljenja na neku temu.
Dakle, istina neće nestati ako je ponekad zadržite za sebe. Pogotovo kad se takvo ćutanje nadoknađuje ljubavlju i mirom.
UPDATE:
Jednu stvar sam zaboravila napomenuti u tekstu, a to je da nema smisla uvjeravati u nešto jako stare ljude, pogotovo ako je to nešto što od njih zahtijeva veću promjenu stava. Stari ljudi naprosto nemaju snage za jednu takvu promjenu, i zato im ne treba pošto-poto proturiječiti, osim, kao što rekoh, ako je pitanje opstanka . Svaka promjena mišljenja je za njih uzdrmavanje temelja ličnosti, i oni zaista najčešće nemaju životne energije za takav preokret. Sjetite se toga kad krenu da vas nerviraju nekim svojim zastarjelim ili iskrivljenim uvjerenjima … Stari roditelji ili bake i djede su od nas zaslužili ljubav i pažnju, nema smisla na njima brusiti svoje vijuge …