Zašto dobri ljudi doživljavaju samo teške situacije i udarce bez kraja?
Tu postoje u osnovi dva uvjerenja o čijoj racionalnosti se trebamo upitati.
Jedno je: “Ja sam dobar čovjek”, a drugo “ Meni život daje samo teške situacije i udarce”.
Da li je to baš tako?
Prvo, šta znači “dobar čovjek”, da li je neko dobar u svim aspektima, i da li je dobar uvijek? Naravno da ne. Svi smo mi sazdani od raznih osobina, i s obzirom na okolnosti , naša unutrašnja stanja i izazove okoline reagujemo ovako ili onako.
Takođe, procjena o tome da li je neko dobar ili nije je uvijek subjektivna. Neko je prema meni dobar, i ja ću za tu osobu reći da je dobar čovjek, ali isto tako, ta osoba se nekome zbog nečega možda zamjerila, i za toga će biti najgori čovjek na svijetu.
Na sličan način procjenjujemo sebe: Malo ko će za sebe reći da je loš čovjek, zapravo – vjerovatno niko. Ne zato što ne procjenjujemo sebe dobro, već zato što svako radi ono što misli da je ispravno, ili bar nalazi opravdanje za ono što radi.
Drugo uvjerenje odnosi se na životne udarce. Život generalno nije lak (niti smo ikad dobili obećanje da će tako biti). Stvar je u tome da krize i udarce doživljavamo svi, a kako ćemo se sa njima nositi opet zavisi od naših uvjerenja i pripremljenosti. Onaj ko na krize i udarce gleda kao na normalne stepenike u životu i posmatra ih kao prilike za razvoj (šta mogu naučiti iz ovoga, kakav ću postati kad ovo prebrodim, koje novo iskustvo će mi donijeti? ), taj ne misli da ga život udara i kažnjava. Onaj ko ima uvjerenje da se kroz život treba prolaziti lako i da zaslužuje samo srećne trenutke (jer je dobar!), proživjeće život u mukama i razočarenjima. Ovo uvjerenje potiče iz ranog djetinjstva, i tad je imalo smisla, jer su roditelji htjeli da bezbrižno odrastamo. Ali odraslim ljudima ono ne koristi. Štaviše, takve osobe, ukoliko se ne bore i ne donose odluke o tome kako krizu prebroditi, prepuštaju se da ih životne prilike bacaju tamo-ovamo, i time samo umnožavaju udarce.
Nadalje, niko ne doživljava samo udarce. U životu se uvijek prepliću i dobri i loši trenuci, važno je samo kojima poklanjamo pažnju. Za ovo je jako korisno vježbati zahvalnost. Biti svjesno zahvalan životu za svaku dobru situaciju. Ukoliko bismo na kraju svakog dana ispisali sve dobre stvari koje su se tog dana desile, vidjeli bi da toga nije tako malo.
Posebna vrsta “dobrih ljudi” su takozvane “dobrice” – oni koji su sa svima fini, koji se ne umiju usprotiviti, koji bez pitanja pomažu i izlaze u susret. Stavila sam njihovu dobrotu pod navodnike jer oni u stvari – nisu dobri. Nisu dobri prema sebi! Oni su zapravo samo slabi i nesposobni da priznaju da i oni imaju potrebe i da postave i svoje zahtjeve. Ono što stvar čini još gorom, dobrice privlače agresivne, koristoljubive, manipulante. I otud dobijaju više udaraca od ostalih.
Istinski dobri ljudi su oni na koje se možemo osloniti, koji imaju empatiju, ali isto tako znaju svoje potrebe i ne umanjuju ih zbog potreba drugih. Od njih ćete rijetko čuti da se žale na život – oni ga žive, i svoju životnu radost dijele sa ostalima.
Rješenje je, dakle, u racionalizaciji uvjerenja, u osvješćivanju vlastite vrijednosti i vlastitih potreba, i u hrabrosti da se sa životnim izazovima suočavamo kao sa stepenicama – prilikama za razvoj i sticanje novih iskustava. Jer, svaku lekciju koju ne naučimo, život će nam ponavljati.
