Ono u šta roditelji vjeruju o životu i smislu čovjeka određuje način na koji će vaspitati djecu. Način na koji se djeca podižu formira njihova osnovna uvjerenja o sebi. Dakle – ništa nije važnije od ovoga.
Međutim, u današnjim porodicama postoje krize, i one prvenstveno proizilaze iz „prepisivanja“ pravila roditeljstva sa generacije na generaciju, dok se, za razliku od toga, sve okolo neprestano mijenja i razvija. Ova pravila su ista stotinama godina, potiču još iz monarhističkih kultura gdje se riječ monarha nije dovodila u pitanje, jer je „od Boga poslat“ – na isti način se tretirala i riječ roditelja.
Savremeni fenomeni poput povećanog broja razvoda, nasilja u porodici i među tinejdžerima, upotrebe droga, incesta, poremećaja u ishrani ukazuju na to da u porodicama nešto suštinski ne štima. I dok neki to pripisuju upravo „demokratiji“, istina je suprotna – stara pravila više ne funkcionišu. Svijet se promijenio, naša svijest se mijenja, kao i naš pogled na taj svijet.
Zastarjela pravila koja uništavaju samopouzdanje djeteta doprinose da se kod djece razvije stid. Većina poremećaja kao što su depresija, otuđenje, osamljivanje, paranoidni i šizoidni fenomeni, kompulsivni poremećaji, cijepanje, perfekcionizam, inferiornost, narcizam – svi proizlaze iz tog početnog stida. Budući da taj stid karakteriše psihička otupjelost, takvo dijete ne samo što ne razvija samopouzdanje, već se matrica iz porodice prenosi na sve njegove buduće odnose.
Stid je stanje istinske ranjenosti i treba ga razlikovati od osjećanja krivice. Krivica kaže: ja sam uradio nešto pogrešno – stid kaže: nešto je pogrešno u vezi sa mnom; krivica kaže: napravio sam grešku – stid kaže:ja sam greška; krivica kaže: to što sam uradio nije dobro – stid kaže: ja nisam dobar.
Stid se prvenstveno razvija kod djeteta koje se osjeti napušteno. Roditelji mogu napustiti dijete na više načina:
- Istinski ga fizički ostaviti
- Ne iskazivati svoje emocije prema djetetu, i ne potvrditi dječje izraze emocija
- Ne ispunjavati djetetu razvojne potrebe za vezanošću i zavisnošću
- Fizičko, seksualno, emocionalno i duhovno nasilje nad djetetom
- Koristiti dijete da ono zadovolji neispunjene potrebe roditelja za vezivanjem i zavisnošću (obrtanje uloga)
- Koristiti dijete da „spašava brak“
- Kriti i negirati porodične tajne od spoljnog svijeta i i tražiti od djeteta da isto to radi da se sačuva „porodica“
- Ne pružati djetetu dovoljno pažnje, vremena, interesovanja
- Ponašati se besramno i nemoralno
Dječje potrebe su neizmjerne u smislu da ono tokom najranijeg djetinjstva neprestano treba roditelja – ne može samo. Nećemo vidjeti petogodišnjaka koji će staviti ranac na rame i reći: ne brinete o meni, odlazim! Dijete napušteno po nekom od osnova, i dalje traži ljubav, i počinje da traži grešku u sebi, osjeća se neadekvatno pri čemu se razvija stid. Kad otkrije neki model ponašanja koji će mu donijeti imalo pažnje i prihvatanja od roditelja, ono ga primjenjuje. Takođe, da bi se spasilo od stida koji je bolno iskustvo, dijete razvija formu „lažnog selfa“ , gdje će biti ono što roditelji žele boreći se za mrvice njihove pažnje, a istovremeno skloniti pravi self od bola i usamljenosti.
Samo pravi self može da se razvija i stiče samopouzdanje. Međutim, godinama se pretvarajući i djelujući iz lažnog selfa, dijete gubi dodir sa svojim pravim selfom, i tako sebe sprečava da razvije samopouzdanje. Takvo odrasta i dobija svoju djecu, koju onda podiže trudeći se da se i sam izbori sa skrivenim stidom. Dakle, problem nije samo u tome kako podižemo djecu, problem je zapravo sve većem broju ljudi koji izgledaju kao odrasli, pričaju i oblače se kao odrasli a zapravo su djeca u tijelu odraslih. Oni vode preduzeća, škole, bolnice – pa i vlade. Oni stvaraju porodice.
Jedno od starih pravila, i još uvijek rašireno je da djeca u prisustvu odraslih ne govore dok ih se ne pita, kao i ono da se odrasli moraju poslušati. Bez potpitanja. Pitanja su znak neposlušnosti i nepoštivanja roditelja. Svako pitanje je zabranjeno, pa samim tim i pitanje: Ima li ovo pravilo ikakvog smisla, danas?
Mi moramo prekršiti to „sveto“ pravilo i postaviti ovo pitanje, jer dok se ne priča o tome, nema izlaza. Moramo ga procijeniti u svjetlu novih znanja o porodicama i sistemima. I na kraju, ispitati uticaje ovog i svih pravila na različita kompulsivna ponašanja, jer je potvrđeno da se kao posljedica stida i njegovih pratilaca, usamljenosti i psihičke otupjelosti najčešće javljaju kompulsivni poremećaji i zavisnosti.
Kao i pravo dijete, i pomenuti „odrasli-djeca“ imaju neizmjerne potrebe, samo one u ovom slučaju ne mogu biti ispunjene, jer ne može da se sjedne mami u krilo ili ide sa tatom na pecanje. I bez obzira koliko oni gurali svoje supružnike i djecu da im preuzmu ulogu Mame i Tate, to nikad ne uspijeva. Nemoguće je biti dijete ponovo. Ali neispunjene potrebe stoje. I bez obzira koliko se čaša puta puni, oni žele još. Još novca, još seksa, još hrane, još droga, još adrenalina, još zabave, još imovine, još uzbuđenja. U ovom stalnom zadovoljavanju ne vide koliko su u stvari usamljeni, ranjeni, ljuti i tužni.
Za kompulsivnost se kaže da je čuvar starog izgubljenog grada, tog mjesta duboko unutar nas gdje se u ruševinama krije ranjeno dijete.
Kompulsivno/zavisno ponašanje je patološka veza sa bilo kojim iskustvom mijenjenja svijesti čije posljedice mogu biti opasne po život. Ovdje je, pored stereotipa kao što su droga i alkohol bitno dodati i pojedine religijske grupe, firme i grupe sa određenim indoktrinišućim pravilima, nezdrave veze i slično.
U ovakvom ponašanju se vide efekti razorenih odnosa sa roditeljima/starateljima koji su proizveli stid. Budući da je originalni most zavisnosti koji je povezivao dijete sa osobom od koje je zavisilo srušen – ono će kroz život razvijati nezadovoljene odnose zavisnosti u svakom odnosu. Kompulsivnost i zavisnosti postaju način na koji se ova osoba osjeća živom, i jedini način na koji misli da može da upravlja svojim emocijama.
I dok sa strane može izgledati kao neodgovorno predavanje nekim radnjama, ili čak uživanje – u osnovi kompulsivnog ponašanja i zavisnosti je da je to zapravo supstitut – zamjena za pravu patnju. Osoba zna da joj je loše, ali se plaši da se osjeća onoliko loše koliko to jeste, jer se boji da to ne bi podnijela – zato bira “manju” patnju za koju misli da može da podnese.
Više o ovome u knjizi: Bradshaw On: The Family: A New Way of Creating Solid Self-Esteem