Nedavno sam pisala o površnosti, a sada bih da se osvrnem na drugu stranu te medalje – perfekcionizam. Najjednostavnije rečeno, to je nerealna želja za savršenstvom. A kao što je poznato, savršenstvo ne postoji, pa će perfekcionisti, iako realno zaista postižu visoke rezultate (jer sebi postavljaju visoke kriterijume i u sve ulažu puno truda i energije) zapravo uvijek biti nezadovoljni. I umorni. I zato ovo zapravo spada u poremećaj, i to anksiozni poremećaj. Ovakve osobe imaju strah od ne samo neuspjeha, jer zapravo rijetko dožive pravi neuspjeh, već i od toga da neće biti “dovoljno dobri”.
U pozadinini svega je dakle jedno “nisam dovoljno dobar” osjećanje, i stalni strah od greške i neuspjeha. Odbrambeni mehanizmi stoga mogu uključivati i odlaganje i povlačenje – neću da radim ako ne mogu da uradim savršeno. Odlaganje akcije ili odustajanje, zapravo je odlaganje i odustajanje od života. I dok je na jednoj strani stalno doživljavanje “neuspjeha”, jer nikad nisu zadovoljni sobom, još opasnije za psihu je stalno preživljavanje straha od neuspjeha i greške. Najgore je što strategija perfekcionista nikad ne donosi rezultate, već samo produbljuje osnovni problem, a to je negativna slika o sebi. Zato je u suštini perfekcionizma zapravo paradoks – što više osoba pokušava da dostigne savršenstvo, to više je blokirana strahom i doživljava, po vlastitom viđenju, neuspjehe. Jer perfekcionista malu grešku ne vidi kao malu grešku – u njegovim očima on je promašen čovjek, podcjenjuje ili čak negira sebe kao ličnost. Perfekcionista se nikad ne raduje uspjehu, jer u njegovim očima zapravo uspjeha nije ni bilo.
Perfekcionizam se negativno odražava i na odnose sa drugima, jer je prisutno stalno upoređivanje i nadmetanje. Pritom se želja da se pokažemo u najboljem svjetlu može toliko blokirati strahom, da postaje prepreka normalnoj emotivnoj vezi i intimnim odnosima. Frigidnost, impotencija i slični problemi u sferi intimnih odnosa često su upravo posljedica perfekcionizma.
Postoji li nešto pozitivno kod perfekcionizma? Na početku sam napisala da se radi o nerealnoj želji za savršenstvom. Može li ona biti “realna”. Zapravo da. Zdrave, izgrađene ličnosti, koje teže da daju najbolje od sebe, ali ipak sebi dozvoljavaju pravo na nesavršenost i grešku su “zdravi perfekcionisti”. Abraham Maslov je sklonost ka perfekcionizmu smatrao odlikom zdrave ličnosti koja se kreće prema ostvarenju svih svojih potencijala, a Adler je smatrao da je težnja za savršenstvom ono što čovjeku daje smisao, i što mora biti u pozadini svih njegovih aktivnosti. Razlika je u tome kako se tretira greška. Kao tragedija, ili kao usputna lekcija koja se popravi i idemo dalje. Zbog toga je jako važno da se u odgoju djece promoviše zdrava želja za postignućima, a ne perfekcionizam u svemu.
Ima li lijeka? Postoji jedna anegdota o pacijentu koji dolazi kod psihijatra i kaže: Ja sam perfekcionista. A psihijatar mu odgovara: I vama i meni bi bilo lakše da ste šizofreničar.
Problem je u tome što da bi se nešto liječilo i popravljalo, mora da postoji želja. A perfekcionisti se teško odriču svoje mane, jer su naviknuti na njene plodove, ma koliko im gorki bili, i jer se plaše da bi onda ostali bez nagrade okoline (koja postoji, jer su njihova dostignuća ipak značajna), a svoj strah ponekad pogrešno tumače kao motiv da budu još bolji.
Pozitivna promjena mogla bi da ide kroz jačanje samopouzdanja. Treba naučiti dozvoliti sebi mogućnost greške, težiti dostizanju SVOG maksimuma, a ne nekog zamišljenog opšteg, odustati od ideje o superbiću. Pronaći zabavu u malim, svakodnevnim stvarima, i otkrivati kako i greške mogu biti pozitivne, jer su dio učenja i otkrivanja, ali i približavanja ljudima jer, svi griješimo i u greškama se prepoznajemo i približavamo.
nema komentara
TAKO JE